Ranjene rečenice

"IZGLED NE ČINI ČOVJEKA!"

Dosad sam pisala o svemu i svačemu. Analizirala sam i kolegice i profesore. Sebe nešto više nego prije, ali opet najmanje. Kada sam se upustila u dublje analize svojih nazora na život, uplašila sam se.

Zašto?

Zato što se više nego moji vršnjaci zanimam za književnost i filozofiju. najviše se oduševljavam znanjem i lijepom riječju.

Malo je ko spreman za razgovor o nauci, umjetnosti, književnosti pa i filozofiji. Više vole tračati. Dobro, ne kažem da i toga ne treba biti, ali u svemu treba iznaći sredinu. Tako i u traču i to na jedan pristojan i umjeren način.

Neke moje kolegice mlađe profesore analiziraju isključivo kao muškarce baveći se čak i njihovom intimom. Šta sam drugo tada mogla, osim da ćutim i u sebi se zgražam.

Trenutno je profesor T. najaktuelniji jer nam je predavao na pripremnoj nastavi. Oduševila sam se njegovim tekstovima punim znanja i književnih tema. Zato sam nastojala da o njemu pričam sve najbolje i da ga odbranim od pogrešnih i glupih procjena.

U profesorovim predavanjima osjetila sam duhovno bogatstvo, znanje, ljubav prema svom poslu, čovjeka - umjetnika.

Mogla sam sve ovo osjetiti jer volim čitati. Posebno romane s "filozofičnom niti". Čitam ih i mislim kako neću imati vremena da ih sve pročitam i shvatim... Čak i kada bih to uspjela, tek bih onda shvatila da ništa ne znam.

Nikada, baš nikada nisam poželjela da čitam tzv. "laganu literaturu". Ako nisam dosad, neću nikada! U to sam sigurna! Za druge ne znam i nije me briga. Svako ima pravo da misli i radi ono što želi, ali neka takvi ne govore da bi studirali književnost. Ne znam, više zaista ništa ne znam! Zar ću stalno, kada želim pričati o književnosti, to ostvarivati kroz solilokvije ili ovako "na lakoj hartiji koja prima sve terete ovoga svijeta i svačiju bol ili radost duše"!?

Možda sam sebi postavila previše pitanja, a znam da je o sebi najteže govoriti i pisati. Znam i to da će mi sve ovo nekada biti smiješno, kao što se i sada smijem svojim zabludama iz djetinjstva. Bilo kako bilo, znat ću uvijek cijeniti ljude i njihove vrijednosti. Nikada neću podleći nečijim pričama samo zato što svi tako misle.

Kad se toga tiče, na neki sam način "zatvorena tvrđava".

Upravo sam pročitala "Tvrđavu" Meše Selimovića i impresionirana sam, kao što sam bila i s "Dervišem i smrti". Možda čak i više.

Selimovićeva djela i djela drugih bh. pisaca su veoma "izdašna" i zanimljiva za analizu sa raznih stajališta. Zgodna su i za poređenje sa stranom literaturom. Nažalost, u ovim ratnim uvjetima, još i više. Tim prije što je malo koji strani pisac uspio dočarati bosansku atmosferu, a ako i jeste bilo je to kao s nekim podozrenjem (srećom, nisu svi pisci takvi). Eto, to sam ja "upila" na predavanjima profesora T.-a. (i ne samo njegovih) Nijednom mi nije palo na pamet kako profesori izgledaju i šta oblače.

Ovo je bio kao neki kamen koji se spao s mog srca. Htjela sam učvrstiti svoje stavove da ne bi moje prijašnje pisanje bilo krivo shvaćeno. Nije valjda da u sebi nosim teret zbog ponašanja svojih kolegica!?

Ako pričamo o "tinejdžerskim ludostima", opet ja nosim "teret", jer sam na zemlji (još uvijek ) pa mi se "zaluđene" prijateljice često znaju obratiti za savjet i tada izgubiti osjećaj za umjerenost.

Upomooooooć!!!! Eksplodirat ću!!!  

Imam nečeg flegmatičnog u sebi, ali svako strpljenje ima granica. To se zna iz iskustva. Samo da je čovjek malo, malo pametniji, iskustvo bi mu bilo "slamka spasa", put ka spoznaji. Ovako, spoznaja je dostupna samo rijetkima.

(Ahmed Nurudin se bavi i analizom ovog fenomena iako zabrinut i neshvaćen.)

Kod mene su prelazi s teme na temu ponekad ogromni, ali to je obično samo onda kada se želim opustiti kao sada, u ovom trenutku.

Davno, kada smo bili djeca (uh, na ovo sam se malo rastužila) moja prijateljica E. napisala mi je u spomenar ovo:

"Da sam blagi povjetarac

šapnuo bih srcu tvome,

šapnuo bih srcu tvome

blage riječi Volim te!"

Čitala sam ovaj i druge spomene godinama i godinama, ali mi se ljubav činila nekako daleka. Ni sada mi nije puno bliža (možda jedino u umjetnosti, kao univerzalna tematika koja je poticala umjetnike da stvaraju svoja najljepša djela).

Kada bih opet spomenula da je idejna ljubav izuzetak, propalo bi moje opuštanje. Djelimično je i uspjelo, ali neki teret uvijek nosimo u sebi. Pitam se nije li nam to tako dato!?

Umjesto odgovora nameće mi se samo:

ČOVJEK JE ČUDO! Uvijek će naći nešto da sve teškoće učini lakšim.

Tako se moja svijest i podsvijest "nadmudruju".

Teško li je biti zrela i uravnotežena ličnost!

"IUVENTUS, VENTUS"

Već nekoliko puta smo izišli naveče u grad. Gužva... muzika svira... Kao da i nije rat. Rupe od granata su postale nevidljive. Na njih više niko ne obraća pažnju. Na surovu ratnu stvarnost podsjećaju još jedino daske na prozorima pa i njih je sve manje.

Tek oko devet sati atmosfera postaje prava. Bude mi žao što mi baš tada moramo ići. I. nikako ne može ubijediti mamu da ostane duže pa se onda i mi svi vratimo ranije. Dž. je već uhodana u izlascima pa i V. Ja sam totalni početnik i moram priznati da je to zaraza. Kad se vratim kući, osjećam se prazno, htjela bih i iduće večeri izići. No, ne ide baš tako lako. Ne, nije problem s mamom, nego u dogovaranju s prijateljicama. Ako može izići nas pet, a ne može jedna, cijeli "poduhvat" propada. Recimo, I. kaže da joj je u gradu dosadno i glupo. Ne bih se baš složila s njom jer je ipak bolje malo prošetati, sresti raju iz bivšeg razreda, vidjeti prijatelje, nego sjedjeti u kući stalno. Čitam knjige, ali ne može se stalno ni čitati. Čisti noćni zrak relaksirat će mi Duh i ja ću svoje čitanje nastaviti vesela i odmorna. Kada se malo bolje pozabavim analizom naših izlazaka, ne mogu da ne citiram stihove Miroslava Antića:

"Đački korzo" (odlomak)

"U prvi sumrak

svi se tu sjate

ozbiljna lica,

držanja kruta;

odu do ugla,

pa se vrate

i opet tako

još dvjesto puta." ...

Može ovo izgledati smiješno (čak i meni samoj), ali ja u stvari, ne znam šetati. Navikla sam žuriti ili se voziti biciklom, a šetam tako rijetko, da se osjećam baš kao đaci iz ove pjesme.

Postoji nešto što mi je pri ovakvim izlascima posebno čudno: to je koincidencija. Hm, otkud to!? Šetamo mi tako, kroz priču spomenem nekoga a dotični se upravo pojavi. (tako se dogodilo više puta s profesorima T. i K. - om; i jedan i drugi nam više nisu predavali, a bilo mi je žao, jer su im predavanja zanimljiva i kvalitetna)

Odjednom mi je kroz glavu prošla matematika koja će biti na prijemnom ispitu. Potrudit ću se, ali "bog je kadar" da ću je ikada više studiozno učiti. Po stoti put kažem da mi je žao što na odsjeku predmetne nastave nema i bosanskog jezika. Nema, pa šta mogu!

Osim priprema za prijemni i čitanja knjiga, pišem i maturski rad za medicinsku školu.

"PODMLAĐUJEM" SE!

"HOĆU DA VIDIM CIJELI SVIJET!" (paradoks)

Gledam naslov priče koju ću danas prepisati i mislim: "Spada u dječiju književnost, a naslov je patetičan!?" Možda i nije, to je subjektivno mišljenje. Da nije rat, bila bi to jedna sasvim obična priča, sasvim običnog naslova ("Hoću da vidim cijeli svijet"). Imala je zadatak da upozna dijete s prostranstvom koje je oko njega, kaže mu da mjesto na kojem se ono nalazi, nije jedino na svijetu.

Šta reći djeci kada pročitaju ovu priču u današnjim uslovima, kada im prije toga moramo narediti da idu u sklonište? Kada je, prije deset godina, priča štampana bilo je mnogo bolje, a niko nije mogao ni slutiti šta nas čeka.

Evo, dakle, odlomka. Spisateljica je Zlata Vidaček.

Nestašni gušter Sivko, koji se izlegao u Gušter - gradu, želio je da vidi cijeli svijet i da svoj dom sagradi u najljepšem kamenjaru. U putu se upoznao sa prelijepom mladom guštericom. Tražeći ružičasti kamen u kamenolomu ostao je bez repa.

Ponovo preko bregova, kamenjara, potoka, vraćao se Sivko sa guštericom u svoje rodno mjesto. Kada je došao pred Gušter - grad, sačekao je da se spusti veče i tako pod okriljem tame domilio do svoje kuće.

- Sine! - uzbuđeno povika njegova mati. - Ti si se vratio, tako sam srećna... Ali...

- Znam majko, tužna si što sam ovako kus, bez repa. Oprosti, bio sam nerazuman. Nije trebalo da odem iz rodnog kraja kad i tu ima svega. A i tebe sam ostavio staru i nezbrinutu. Odsad će biti drukčije. Obećavam ti!

- Ja se radujem što si se vratio, ali ne razumijem o čemu govoriš, sine. Šta se dogodilo sa tvojim repom? On je lijep kao što je i prije bio, svijetao i gladak.

Sivko se okrete i zapanji se.

- Rep! Ja imam rep! On je ponovo izrastao. Je l' ovo sve bio san? Sivko zgrabi svoj rep, opipa ga i odahnu. Zaista, to je bio njegov rep. Jedva primjetno kraći.

- Sivko presrećan zagrli majku i mladu guštericu.

Ujutro, dobošar je lupao u doboš po svim ulicama Gušter - grada:

- Vratio se naš putnik Sivko iz dalekih krajeva. Nije našao nijedan grad koji je bolji, ljepši i njemu draži od ovoga! Danas je u Sivkovoj kući veselje. Narode gušterski, pohitaj srećnom Sivku!

Ova priča ima još jedan zadatak: da djeci približi životinje. Da li pozitivan ili negativan? Bit će prije da je negativan, jer se ni u jednom trenu ne sugerira djetetu da se plaši guštera. Dobro, ne treba biti "baba - roga" do kraja, ali ne treba pripovijedati ni ovako "sladunjavo".

Nije li spisateljica potcijenila svoje male čitaoce!? Oni shvataju i znaju više nego što to odrasli zamišljaju. U takvoj sam situaciji da mogu podjednako kritizirati i djecu i odrasle (nisam ni jedno ni drugo; barem me ovim drugim još ne smatraju ). Neko može pogrešno shvatiti da ja u svoja kritiziranja djece unosim malo zavisti, ali ni u kom slučaju ne mislim kao G. B. Show, koji kaže: "Jedina mana današnje omladine je ta, što joj čovjek više ne pripada."

Ne potiču li možda otuda "sukobi generacija"??? Skroz sam izišla iz "štosa". Ta, kao da ću biti psiholog!? Ovo ne liči na mene, kao što ni pričica o Sivku ne liči na pravu uspomenu. Ona je iz "Vesele sveske" kao i nekoliko prošlih priča. Ni one ne liče na uspomene; ni te "Vesele sveske". Zašto??? Zato što su "uspomene na parčiće". Ne trebam se tome čuditi. Ni ja ni iko drugi. Šta god doživljavam, spoznam da je "na parčiće" (hm, možda ovo nije najprikladniji izraz)

Pogledam kroz prozor, ali spoljašnji svijet vidim "na kockice" (selotep - traka je nažalost još tu da podsjeća na surovu ratnu stvarnost i pruži lažnu sigurnost).

U đačkom domu, gdje smo pohađali četvrti razred, su dva stakla na prozorima napukla. Pogledam kroz tu pukotinu (ni živu ni mrtvu) i pejzaž koji me "nekada davno" impresionirao, sada je ranjen. Objektivno je ranjen granatama, a moje subjektivno shvatanje ranjavanja je proizišlo iz gledanja kroz naprslo prozorsko staklo. Da smo dobili temu "Pogled kroz prozor" mislim da bi to bio rad koji bih najteže napisala. U učionici u kojoj smo pisali taj probni rad su daske na prozorima. NE VIDIM NIŠTA! I da vidim, samo bih se razočarala: strnjište, koze, pastiri... u daljini čujem topot konjskih kopita i mukanje krava. Tada se sjetim zašto sjedim u toj učionici (želim studirati). Tada me nešto presiječe. Ne smijem tako!!! Ta, nisu ti ljudi htjeli da im se desi egzodus. Moraju živjeti onako kako su navikli, jer drukčije ni ne znaju, a ni ne mogu. Izgubili su mir, kao i mi svi, ali oni su izgubili i jedan mir više: ostali su bez svojih domova na selima. Kada se na to misli, čvrsto se stoji na zemlji, htjeli mi to ili ne! A mi smo sa svojim željama otišli "u oblake". Profesor T. nas je svojom šalom "spustio na zemlju". Imanentno: potpuno bezbolno. Pa šta??? Kontemplacijskim shvatanjem ( o univerzitetu i "Pogledu kroz prozor") dođe se do veoma gorke poruke. Ali, opet kažem: Neka mi bude!

Čudna je filozofska spoznaja, a bogami, čudni su i neki filozofi.

Sjetila sam se profesorovih riječi: Kako se može nakon tolikih mislilaca reći "Ja mislim!" To me natjeralo da ipak "ućutim". Tim stavom ću još dugo "lupati glavu", ali circulus vitiosus neću uspjeti riješiti. Stavit ću prst na čelo i inatno reći: "Ja MISLIM!"

Mogu tako, mogu na bilo koji drugi način, ali fenomen života uvijek će biti prekriven velom tajne. Tek sam zakoračila na taj tajanstveni put, a već je trnovit. Zvijezde su daleko... ali MIR...

"VIKEND JE VIKEND KAD NEMA IZREŠETANIH OČIJU... I MOŽDA ZATO OVAJ VIJEK I NE ZNA DA VIKENDUJE!" Izet Sarajlić

Ne mogu pisati, samo čitam. Čitam, plašim se da ne pretjetam. To je za mene odmor. Proširujem svoj fond riječi, obogaćujem mišljenje, otkrivam zablude čovječanstva. Tada "odmor" gubi svoju draž. Ratovi, ratovi, ratovi... Zašto su baš oni najzastupljenija tema naših pisaca i zašto se baš sve lomi preko leđa naše Bosne i Hercegovine!?

Saznajem to iz Andrićevog romana "Na Drini ćuprija", sa sličnim se suočavam u Selimovićevoj "Tvrđavi"... Pokušavam pobjeći od tih gorkih iskustava, uzimam zbirku pjesama Izeta Sarajlića, opuštam se, ali potpuni mir ne nalazim. Pjesnik pjeva o ljubavi, ali ugušenoj prolaznošću i ratom. Svidjele su mi se mnoge pjesme, ali sam se zamislila ZAŠTO poruka u sljedećoj mora biti ovakva:

"Da je mladost pravo mladih ljudi"

Da je mladost pravo mladih ljudi

zar bi sijedi toliko uzdisali za ljepotom?

Juče još ja sam s radovao da ću jednom biti starac.

Dosta i te mladosti s gitarama i brzopletošću!

Avaj, mudrost me ničem nije naučila.

S godinama vidim da sve manje godina imam.

Vršnjak sam one djevojčice što juri u saonama.

Mila, stani. U budućnost uvijek ćeš stići.

Bio sam u njoj. Divan predio,

ali nigdje nikog od onih koje sam znao

u vrijeme kad smo svrgavali bogove

i bili čuveni po brzopletosti.

Mila, stani. Uvijek ćeš stići da postaneš

udovica budućeg vojnika.

Sjetila sam se, potaknuta ovom pjesmom, Galebovih solilokvija i pisca Jeana Gionnoa... Sjetila sam se i mnogih drugih koji su pisali o neminovnosti ratova, o neminovnosti smrti... Pisali su, nemoćni da išta promijene. Ta, kako se čovječanstvo može tako brzo opametiti i hoće li se uopće opametiti??? Ne znam, ne mogu više. Bježim u spomenar, ali i tu me dočekuje, istina dobar savjet, koji bi imao punu vrijednost kad bismo ga se i pridržavali. "Kloni se od svađe kao od žive vatre, svađa mnoge ljude uništi i satre!" Nigdje mira pa ni u filozofiji - transcendentalnom, ali sama sam tu oblast izabrala pa "neka mi bude"!!!

Ovih dana sam baš bila opterećena. Bio je test iz matematike. Zašto da krijem, bit ću iskrena i reći ću da sam ga slabo izradila.  Pod takvim utiskom otišla sam u medicinsku školu da polažem četvrti razred. Loše raspoloženje me uskor napustilo, jer sam iz skoro svih stručnih predmeta dobila petice. Većinu predmeta me ispitivao doktor Š. Prvi put sam  ga sada vidjela i dabogda se s njim ne upoznavala na ortopediji :))). Doktor R. mi je napisao dvije petice iz interne medicine. Žao mi je što me nije puno ispitivao. Pedijatriju i neuropsihijatriju sam polagala kod profesorice R. i također dobila petice. Svugdje ima pakosnih pa su me proglasili štreberom :). To nikad, zaista nikad nisam bila. Ono što sam mogla, učila sam s razumijevanjem, a mogla sam sve osim matematike. I tako... ostao mi je još samo maturski rad. Samo??? Ta, nije jedino on zaokupio moju pažnju... Uskoro će i prijemni ispit za Pedagošku akademiju. Iščekujemo ga kao na iglama i ... zamislite, molim vas, slobodno vrijeme koristimo za odlazak zubaru ccc. Istina, samo A. i I., dok sam im ja bila samo "moralna podrška". Moram priznati da im je to zaista i bilo potrebno. Prelistavali smo časopise koji su bili u čekaonici i smijali se (nismo li se smijali da sakrijemo nostalgiju za "starim, dobrim vremenima"? sve novine bile su strane i prijeratne). A. je taman ušla, a ja nasmijavala I. da ne misli na zubara, ali nisam se ni morala truditi. Naišao je profesor T. i vrlo originalno se najavio jer nije ni ušao u ordinaciju, nego je iz čekaonice rekao zbog čega je došao. Nadam se da je I. sada zaboravila na strah hahaha! Inače, profesor T. je dobar profesor i bilo bi nam drago da nam predaje i na Akademiji.

Valjda će tako i biti. Oni koji to ne žele, mislim da ne shvataju prave vrijednosti!!!

"ROĐENJE I SMRT SU JEDINE PRAVE MEĐE VREMENSKOM TJESNACU NAZVANOM ŽIVOT" Husein Dervišević

Proteklih dana su moje misli bile usredotočene na pismeni rad iz bosanskog jezika. Istina, probni, ali svejedno, ja sam to shvatila ozbiljno. Možda sam čak i pretjerala, ali mi ništa nije teško kada to volim. Profesor T. je stekao dobar utisak o meni, a upravo taj, prvi utisak je najvažniji. Ne volim se puno hvaliti, a ni da me drugi hvale, ali nije mala stvar dobiti peticu kod novog profesora, a ktome još i urednika - redaktora "Slobodne Bosne". Izabrala sam temu "Šta mi književnost govori o životu?". Učinilo mi se da ću tako najlakše pobjeći od surove ratne stvarnosti, ali ubrzo sam po ko zna koji put shvatila da se od nje ne može pobjeći. O ostalim temama sam isto mogla pisati (o čemu se ne može pisati!) ali mi se u tom trenutku tema "Moj životni poziv" učinila apstraktnom, a tema "Moja jedina domovina" neiskaziva i riječim neopisiva, premda sam upravo na ovim stranicama o tome puno pisala.

Poznato je da književnost (i umjetnost općenito) pruža utjehu i "uči čovjeka životu". Sve je to lijepo, ali problemi nastaju upravo u njemu samom. Po ko zna koji put ću napisati da želim da se ljudi opamete i izvuku pouku odakle god je to moguće. No, šta vrijedi moja mala željica ("moja mala kap")? Toliko sam se zanijela književnošću i filozofijom da sam na matematiku i zaboravila, a test je u ponedjeljak. Istina, vježbam zadatke, ali da ne znam koliko vježbam, to nikada neće ići glatko. Tako uvijek biva: što god ne volimo osveti nam se na bilo kakav način. Ono što nisam sistematski radila morat ću nadoknaditi trudom. Nešto govorim o učenju na tuđim greškama, a ni ja se toga ponekad ne pridržavam. Nisam kukavica i uvijek ću priznati svoje pogreške, ali sam mišljenja da se ne treba tako čvrsto držati za prošlost. Sadašnjost je tu da je ispravi i stvori bolju budućnost. Plašim se da je u ovim vremenima to neizvedivo. Istovremeno se iskreno nadam da mora biti bolje. Kakva je to čudna veza između pesimizma i optimizma!? Otkud mi sad to???

Prije sam željela da studiram medicinu, volim književnost, filozofiju, naš i strane jezike, upisat ću Pedagošku akademiju, ali ja u biti još ne znam šta želim raditi i šta se krije u meni. Svaki posao je na svoj način lijep, ali i vrlo odgovoran. Književnost me opušta, ali shvatila sam da ni u toj oblasti nije sve tako sjajno. Između ostalog, evo jednog literarnog prepucavanja pa prosudite sami:

"Po mom mišljenju ima nečeg blesavog u čovjeku koji nosi bijela odijela, pogotovo u New Yorku." (pisac Norman Majler o piscu Tomu Vulfu)

"Psa predvodnika ostali stalno pokušavaju ujesti za zadnjicu." (Tom Vulf odgovara Normanu Majleru)

"To što ti zadnjica krvari uopće ne znači da si predvodnik." (Norman Majler, kraj literarnog prepucavanja)

Eto, ponekad se spisateljska nadarenost zna i zloupotrijebiti, no sve se svodi na to da se nađe prava riječ u pravo vrijeme. Ima u književnosti i tamnih strana. Jedna je prolaznost života. Zastupljena je u gotovo svim književnim djelima na manje - više posredan ili neposredan način.

Kako u dječiju dušu, preplavljenu suncem, može ući nešto nešto tako mračno i hladno kao smrt??? Djeca se kad tad moraju suočiti sa smrću. Čak je uputno da ih s tom neminovnošću upoznamo kako se ne bi uplašila. Pogotovo sada kada je ona postala naša mora.

U sljedećoj pjesmi je, rekla bih, prisutno neposredno, najbezbolnije upoznavanje sa prolaznošću života:

"Pjesma žutog lista"

Znade me gorski jelen: bio sam pupoljak zelen.

Sjećaju me se ptice: pamte mi zeleno lice.

Proljeće dok je cvalo - meni se radovalo.

Bio sam pčeli stan i jednoj grani dlan.

Sada sam, evo, žut - prvi i poslejdnji put.

A kada počnu kiše - neće me biti više...

Milenko Herceg ("Vesela sveska" br. 3, 1. oktobar 1981. godine)

Na sličan način se sa prolaznošču upoznajemo i u "Bambiju", Felixa Saltena. Njegov mali, simpatični glani junak se raspituje o svemu i svačemu pa mu tako ni ta strašna tema nije mogla promaći. Jasno mi je da je ona prisutna u svim romanima, novelama, dramama; u poeziji možda na izražajniji način.

Čudim se zašto onda često želimo da vrijeme što prije prođe i prekrije ružne događaje kako bi nam se dešavale i lijepe stvari. Ne trebam se tome čuditi, jer se i meni to dešava.

Eto još jedne iluzije. Iluzije o vremenu: čini nam se da ono što volimo prije prođe, dok je suprotno s onim što nam se ne sviđa. (pa su se onda meni, sasvim razumljivo otegla četiri časa matematike).

Srećom, imamo moć zaborava. Ko zna šta bi bilo da nemamo?! Ne bismo živjeli ni četvrtinu sadašnjeg vijeka. Nisam li onda ja nešto više opterećena jer imam dobro pamćenje i sklonost ka kontemplaciji!? Teško će bilo ko osim mene same na ovo moći odgovoriti! Takav je naš životni put.

"Per aspera ad astra!"

Emocije su čudan fenomen: ponekad mogu istovremeno rastužiti i razveseliti. Iskazuju se i u ratu i u miru, i u ljubavi i u mržnji. Iskazuju se i u spomenaru. On često zna biti pun "otrcanih fraza", ali ima i izuzetaka. Takav je spomen koji mi je napisala prijateljica V.: "Smij se kad bi plakati htjela, osmijehom blaži tugu što duša ti skriva, jer tako se mora pred ovim svijetom što u tuđim suzama uživa."

Prošlo je od tada puno: čak četiri godine. Koliko li mi se samo puta plakalo, a smijala sam se. Smijala sam se da zaboravim na uništenu mladost, uskraćenu ljubav, propalo školovanje... Bez obzira na moj optimizam, taj teret je stalno prisutan negdje duboko u mojoj duši. Ta, zašto se baš na našoj generaciji sve "slomilo"!? Nismo mi spremni za takvu surovost života. Mi, koji smo bar djelimično iskusili i onu dobru njegovu stranu. Kakve li onda tragove ostavlja ovo, nažalost, nužno zlo na krhku dječiju psihu? Ne smijem o tome ni misliti, a pisati pogotovo. Koliko li je djece ostalo bez roditelja? Ko će im pružiti toliko potrebnu ljubav i brigu? Neko hoće, ali to će biti samo sažalijevanje; mlade ličnosti postaju prerano odrasle i upoznaju tamnu stranu života. Čemu???

Kakve li su to sile (koji magneti) koji čovjeka nagone na rat, na ubijanje, na izazivanje nesreća??? Nekada, na samom prapočetku bivstvovanja, to se pripisivalo Bogu rata (ime nije važno, svaki ga je narod nazivao drukčije). Važno je bilo samo jedno: zlo koje je on prouzrokovao, tamu koju je izazvao... Ništavilo.

U našem vremenu je nemoguće opisati golgotu (nije li ovo blag izraz) koja se nadvila nad nama. (Ne)čovjek ruši, ne razmišlja ni na trenutak, ne plaši se ni od koga; tuđa ga stradanja ne bole; nad njim vladaju životinjski nagoni. Gdje li se izgubilo "ono malo čovjeka" u njemu, ako uopće i postoji???

Iako u tjesnacu, mi vjerujemo u spasenje, u nešto više; neki izlaz bi morao postojati. Samo, kako da se ostvari ovdje i sada, na ovim našim prostorima kada se neprestano vrtimo u začaranom krugu???

Dok se suočavamo sa "biti ili ne biti", budi se inat u nama; vjerujemo u Deus ex machina! Znači, u nešto više, u samu Sudbinu??? Samo nam je još to preostalo i uspomene i sjećanja na lijepe stvari.

Pokušavam pobjeći od stvarnosti sjetivši se posjete Martin Brodu, prelijepom unskom biseru, ali ubrzo otkrivam da je od stvarnosti nemoguće pobjeći. Dovoljna je samo pomisao na sadašnju situaciju i šta je danas ostalo od nekadašnjih turističkih atrakcija.

Una i sada teče, bistra i hladna, kuće možda stoje na svom mjestu, ali šta sve to vrijedi kada su ljudi obespravljeni i poniženi!

A... XX je stoljeće na izmaku pa i čitav milenij. Ta, kako do sada do "čovjeka" nije došlo ono: "U iskustvu je mudrost, ne u rušenju"!? Neobjašnjivo!!! Zar ja, na početku svog puta moram biti opterećena ovolikim mislima!? Nažalost, da! Čitam romane, priče, pjesme... Rat i njegove posljedice su i tu prisutni. Pokušaj bjekstva odvodi samo u nove greške, kao što je sada slučaj. Mislilac koji je izrekao ono čuveno "Historia est magistra vitae" bio je vidovit i želio je dobro čovječanstvu. Zašto onda to nismo prihvatili? Zašto svaka generacija mora spoznati naličje ove izreke? To bi se bar djelimično moglo objasniti, ali i za to malo bi se mogla otvoriti nova diskusija bez kraja i konca. Ciceron je do ove izreke došao iskustvom, u burnom je vremenu živio. Nije želio da i drugi steknu takvo iskustvo. Ali, nažalost, to je neminovnost. Ne leži li možda korijen ponavljanja tuđih grešaka još u grijehu Adama (Adema) i Eve (Have)???

ČOVJEK I NI ZA DLAKU MANJE, JER BI TO ZNAČILO ISTO ŠTO I NE BITI I NI ZA DLAKU VIŠE, JER VIŠE OD TOGA NEMA (IVO ANDRIĆ: PROKLETA AVLIJA)

Sinoć su granate rasparale već ranjeno naše bihaćko nebo. Djeca su se i dalje igrala, a ni roditelji ih nisu tjerali u kuće. Još jedan dokaz da je čovjek, iako "malen" čvršći od agresorske "hrpe željeza".

I ja sam očvrsla i ne bojim se više u tolikoj mjeri kao prvih dana rata. baš kad su odjeknule detonacije, rješavala sam jezičke probleme.

Stigla sam do pojma vulgarizmi i zgodno ih upotrijebila: opsovala sam četnicima staru. Ko zna šta sve rat sobom nosi!? Našeg bosanskog čovjeka (stjeranog pred zid) upravo psovka zna održati pa i razveseliti u najtežim i najstrašnijim trenucima. Jedna naša komšinica tako "sočno" psuje sve i svašta, da smo se glasno smijali i nadjačali detonacije. A... one su bile tu. Bili smo toga svjesni, ali nas vedar duh nije napustio. Čim bi nastalo zatišje, vraćali smo se u stanove i nastavljali započete poslove. Samo, nešto nije bilo kao prije. Prije nismo bili toliko upućeni jedni na druge. Stoga mi nije nimalo smiješan slijedeći citat iz dnevnika Huseina Derviševića: "... Danas sam se upoznao s komšinicom Anom, a trideset godina smo živjeli u istoj ulici..."

I tako... Kada sam sinoć ponovo, nakon dužeg zatišja čula granate, u glavu mi se "vratio film": sklonište, mrak, vlaga, miševi... Evocirala sam sve što smo proživjeli, ali sam bez uzbuđenja nastavila rješavati svoje zadatke. Stigla sam do rečenica: izjavne, upitne, uzvične; končana veza, prstenasta veza itd. Rat je i u ovu oblast unio neologizme: "ranjena rečenica". Kako bi se ona mogla objasniti??? Teško! Pišem, odjekne detonacija i tada gubim nit. Gotovo je pisanje, rečenica je ranjena. kasnije ću možda naći njen završetak, "zaliječiti" ranjenu misao, ali to neće biti ono prijašnje. Ni ja neću biti ona stara. Nažalost, bit ću obogaćena još jednim gorkim iskustvom i potresena još jednim strahom. Ovo bi bilo kao "formalno objašnjenje", ali ne u pravom smislu, jer je i ono protkano emocijama. Dalje više ništa ne mogu reći o "ranjenoj rečenici". Neizrecivo je i neopisivo! Od toliko riječi ne mogu naći pravu!? Ništa čudno, za emocije nikada nema dovoljno rečenica (i to onih hipotaktičnih), a kamoli riječi.

MINIME SIBI QUISQUE NOTUS EST" CICERON

Svjesna sam (i prije sam bila) da se čovjek uči dok je živ. Nikada nisam smatrala da sve znam. Danas sam se, po ko zna koji put, uvjerila kako je znanje krhko. Čovjek misli da nešto zna, ubijeđen je u to; e onda mu pogreška dođe kao "hladan tuš". Zato sam postala veoma oprezna i prije ću reći da nisam sigurna, nego da znam. Na primjer, na času bosanskog jezika smo vježbali pravopis. Nisam nijednom pogriješila, osim u slijedećem: naime, prvi put sam čula da se trocifreni broj od šest piše ŠEST + STO, dakle šeststo. Ovo može izgledati smiješno i banalno, ali zašto bi bilo tako, kad nam i profesor kaže da je bilo nekih stvari za koje nije čuo sve dok nije pošao na fakultet. Zato smatram da treba uvijek učiti od starijih i iskusnijih i obrazovanijih. Pitam se koliko li će još biti ovakvih "šeststo" u mom životu (nije li ovo eufemizam od "kamen spoticanja"). Jedno je već na pomolu: test iz matematike kojeg se toliko plašim. "Ni ne trudiš se, ne vježbaš!" - govori mi moja savjest. Zbilja, kakva je uloga savjesti??? Zavisi... Ko je loš, savjest će za njega biti kao opomena (da ne kažem "istražni sudija"), dok će, suprotno, za onoga ko je dobar i spreman da je sluša, biti neka vrsta "anđela čuvara". Što se matematike tiče, u njoj moja savjest vrši "neku srednju ulogu". Naime, nisam lijena, želim raditi zadatke, ali mi to jednostavno "ne leži". Po mom shvatanju su se oni koji su se opredijelili za amtematički smjer "zagušili". Možda ovo nije lijepo s moje strane, jer oni isto tako mogu reći za naše usmjerenje, ali svakako imam pravo na svoje mišljenje. Za mene lično slobodu pružaju jedino književnost i filozofija. Čitanje knjiga obogaćuje naš fond riječi i kulturu uopće, ali pomaže nam da shvatimo i neke univerzalne teme. (prolaznost života, rat i sl.)

Svaki čovjek se pomalo plaši prolaznostii postaje pesimista kada se dotakne te teme. No, to je nešto apstraktno, nevidljivo i nadamo se da ćemo vječno živjeti. Tu se književnost približava filozofiji. Pojam "rat" je nešto sasvim drugo. Nažalost, moja i mnoge druge generacije smo ga iskusili na vlastitoj koži. Bilo je ratova mnogo (koliko li ih je samo bilo od prapočetka do našeg vremena); ljudi su pisali o njima i kako sam saznala, svugdje se spominjalo neko bojno polje, neki megdan. No, šta li je sada s njim??? Zato neću pretjerati ako još jednom kažem da je ovaj rat najprljaviji, najsuroviji, naj... ne znam više, ali sigurno znam da je sve najgore!!! Eto, zablokirao mi mozak. Nemam pravih riječi za sva ova zbivanja oko nas, a naš jezik slovi za one s najbogatijim fondom riječi. Zašto je danas kod mene prevladala crna strana života - Ahriman? Opet mi se javlja savjest i umejsto odgovora na prethodno pitanje kaže da je i ljubav univerzalna tema. Upravo ona održava čovjeka, budi u njemu žeđ za životom, inspirira ga da piše. Velika književna djela su nastajala upravo kada su pisci bili zaljubljeni. Zar nije impresivan "Sonetni vijenac", Franca Prešerna!? Neće se naći niko da kaže da nije. Čak i oni "najokorjeliji" će se rastužiti nad pjesnikovom nesretnom sudbinom.

Kod nas je sada prisutna jedna nova ljubav - ljubav prema miru. Možda sam opet upotrijebila eufemizam. Ta mi vapimo za mirom. I ne samo to: mi vapimo za humanošću! Nije valjda da nas ne čuju, ili još gore, neće da nas čuju!? Na kraju XX stoljeća, stoljeća u kojem su se misao i tehnika razvile do savršenstva (strahovitom brzinom) u našoj Bosni i Hercegovini se može čuti samo: "Da mi je da budem ČOVJEK!!!" Pod tim se podrazumijeva čovjek s očuvanim dignitetom i punom slobodom. To će biti teško ostvariti jer agresor ( da sada ne nabrajam sve pridjeve koje bih mu "prišila") očigledno ne želi živjeti po onom sloganu: "Čovjek čovjeku bude čovjek i tako vječno, i tako dovijek!"

GAUDEAMUS IGITUR, IUVENES DUM SUMUS; POST IUCUNDAM IUVENTUTEM...

Pitam se zašto kiša uvijek mora padati kada se nama, da se tako izrazim, dešavaju životne prekretnice. Zadnji dan u osmom razredu bio je kišovit; kad smo išli po svjedočanstva također. Pravom provalom oblaka praćen je i upis u srednju školu pa i prvi dan nastave u gimnaziji. Dešavalo se to još nekoliko puta; ove godine posebno četvrtkom (kada je bila filozofija) pa sam se pitala u šali: "Nije valjda da kiša voli kontemplaciju?!" Ovo sve ne bih ni spominjala da kiša ne pada i danas. Upravo danas smo dobili diplome. To je jedan od važnijih trenutaka u životu, ali je njegov značaj narušen ovim prljavim ratom. Pa još i kiša!!! Zar tako značajan dokument pa da pokisne prije nego što sam ga pošteno i pogledala!? Čudno je to: na skoro svakom svjedočanstvu imam "uspomenu" od kiše. Uh, još ću postati i sujevjerna.  Kako drukčije posmatrati, nego kao slučajnu koincidenciju!? Gledam diplomu nekoliko puta uzastopno, gledam, zatvorim oči, gledam i ne mogu vjerovati: "Nije li to samo san?" Trebala bih sebe duboko izanalizirati jer se pitam otkud mi takav otpor prema prolaznosti. Istovremeno si i odgovaram: Nije to ništa čudno. Time je zaokupljena većina ljudi. što više saznajemo, to je više pitanja koja naviru. No, dosta filozofiranja!

Primijetila sam ja i nešto što me zabljesnulo svojim sjajem: Zlatne ljiljane na grbu naše domovine. Kao da su dali neki svjetliji, topliji ton cijeloj diplomi i svjedočanstvu. Imam sve petice, a samo iz matematike imam četvorku. Ovo što danas pišem može izgledati nepovezano, ali toliko sam zauzeta, da se i sama sebi čudim kako sam uopće i uzela olovku. Prije dva dana smo pošli na pripremnu nastavu (za prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji). Matematiku nam predaje profesorica V.O. Svjesna sam da se propušteno ne može nadoknaditi, ali ova profesorica je doprinijela da lakše shvatim ono što nisam prije, mada smo imali samo dva puta po četiri časa. Dosta smo obradili i mogu reći da je naša grupa dobila najboljeg profesora. Ne znam zašto, ali još uvijek matematiku doživljavam kao teret i nikako da se tog stava oslobodim. Nije valjda opet predrasuda!? Žao mi je što je samo deset časova bosanskog jezika. Predaje nam profesor H.T.  u čije sam se kvalitete uvjerila više puta. Sa gramatikom, ortoepijom i ortografijom sam oduvijek " na ti" tako da u ovim časovima uživam. Predavao nam je urednik "Slobodne Bosne", sada nam predaje njen urednik - redaktor; pa neće nam se valjda izredati cijeli redakcijski kolegij!? 

Na prijemnom ispitu iz bosanskog jezika bit će pismeni sastav. Mislim da mi to ne bi trebalo predstavljati problem. Jedino se malo plašim da mi se ne dogodi nemogućnost iznalaženja prave riječi i da ne "promašim temu". Ovaj strah je nikakav ako usporedim s onim koji osjećam kada pomislim na test iz matematike. I tako... ma koliko se osjećala mladoliko (ili bolje rečeno kao dijete), počeli su "viši problemi".

Sinoć me moja osmogodišnja komšinica pozdravila s "Dobro veče!". Nekome mojih godina bi to polaskalo, a meni je toliko neobično.  Šta li će tek biti kada me još počnu zvati teta Maja!? Kako ću se na to navići? Nego, zašto ja to jednostavno ne "prekrižim"? Jest, lako je tako, ali bila bi to samo još jedna iluzija. Isti slučaj kao i s čovjekom koji je zaustavio sat kako bi stalno bio njegov rođendan. "Zašto se stidiš?" Zašto ne kažeš da je to bio Misteriozo iz crtane serije "Blufonci"? - progovara glas djeteta u meni. Ne znam dokle bi me to dovelo kada bih mu odgovorila. Ne bi li to bio još jedan solilokvij?! Bilo kako bilo, ali ponekad samu sebe ne razumijem! U pretprošloj bilješci sam za moto uzela "Ćao kli - kli!", dok sam u prošloj napisala: Kada više nismo djeca, mi smo tada mrtvi! Eto, ni sama ne znam gdje pripadam! Otkud mi odjednom ovolike misli?! Zar ih ne mogu zasjeniti uvjeti u kojim živimo? Mislim da ne mogu, nego da ih, nažalost samo potiču. Ista je stvar i želja za studiranjem. Za sada samo zamisao. Profesor T. nam je lijepo rekao: "Kako da ja vaše školovanje nazovem studiranje? Pogledajte kroz prozor: krave, koze, strnjište, pastiri..."

Kako sam ja ovo shvatila, studiranje je jednako zamisli o velikom gradu - metropoli. O tome sada možemo samo sanjati. Koliko god se ježila na nefleksibilnost i na sklonost ka prošlosti, ipak ću reći: "Dobra stara vremena!" No ne smijem samo tako! Sadašnjost je tu: potpuno sam svjesna toga "SADA". Ovo veliko štampano "SADA" je već prošlost. Istina, tek od nekoliko sekundi, ali je PROŠLOST i ne može me zavarati. BUDUĆNOST??? Mnogo planova, mnogo želja, a malo mogućnosti!

KADA VIŠE NISMO DJECA, MI SMO TADA MRTVI. BRANKUSI

Počinje li zrelost kad i matura? Odgovor je teško dati. Kod nekog zrelost počinje vrlo rano, a neko dobro poživi dok postane zreo. No, ovo se može fleksibilno shvatiti, jer je i shvatanje fakta Zrelosti različito.

Ako je zrelost "napiti se", onda onaj ko tako smatra nije u pravu. Možda su moji stavovi previše "klasični"? Za mene je zrelost biti "svoj čovjek" ili, što bi naš narod rekao, "imati svoj kruh", ne ovisiti ni o kome. To je to, pa stoga smatram da nisam još zrela. Maturalna zabava predstavlja, doduše, zrelost, ali više simbolično, na onakav način na koji će najbolje imponirati nama - mladim ljudima. Možda će ovo biti isuviše otrcano, ali juče i danas sam bila kao u nekom vakuumu. Ima i u tome neke logike, jer prelaz iz dječijeg u odraslo doba, in facto, i jeste vakuum. Jednostavno ne znam kako da se ponašam. Za djecu sam "velika", a za odrasle još "zelena". Obično se kasno shvati da je upravo taj prelaz najljepše životno doba. Dok smo mladi želimo da smo stariji i pustimo da nam dani prolaze u kojekakvom brojanju bubuljica i drugim, uglavnom banalnim kompleksima, a kad ostarimo, želimo da se vratimo u mladost pa makar bili i najružniji na svijetu. Ovo sam apriorno zaključila jer nisam bila "u koži" starijih ljudi, ali svakako moram biti svjesna da ću i ja to jednom iskusiti. Ne osjećam se više djetetom. Da je suprotno. bila bih možda pomalo i sama sebi čudna. Ne znam da li mi je teško kada posmatram kako se djeca bezbrižno igraju, ali u svakom od nas uvijek "čuči" dijete.

Juče su djevojčice ispred moje zgrade veselo pričale i sjedjele na travi. Kako to već biva, došli su dječaci i pokvarili im zabavu. Ali, krivica je obostrana. Djevojčice ne trpe dječake i obrnuto. Jasno je onda zašto dolazi do tih situacija u igri. Dramatičnost među djecu uvijek unesu odrasli. Po nekim pravilima, oni se tu ne bi trebali ni miješati. Došlo je do neke sitne svađe pa i tuče, ali ništa nije bilo toliko strašno. Ko god bi prošao, mogao je pomisliti samo: "Djeca su to!". No, čim su čule galamu, izišle su mame i počele se svađati jedna s drugom i svaka savjetovati svoje dijete da ide protiv onog drugog. E tada odrasli prave lakrdiju od sebe. Lakrdija - da nije ovo možda "prejak" izraz!? Ne, ni u kom slučaju, jer kako odrasli mogu sebi dozvoliti da dječije nestašluke shvataju tako ozbiljno? Ta, djeca se čas tuku, čas grle i lijepo se igraju. Ubrzo i zaborave da su se svađala, ali roditelji koji su se zbog djece posvađali i dalje ostaju u nepotrebnom sukobu.

Rat, nažalost, mnogo šta promijeni pa tako i djecu. Kako Husein Dervišević u jednom svom tekstu piše, djeca su neotporna na zlo, čiji su sudionici. Iziritira ih i najmanja sitnica i evo do čega dolazi:

grupa djece se podijelila u dva tabora i igrala "četnika" i "ljiljana". Naišao je jedan stariji čovjek i pokušao ih pomiriti, ali dječaci su rekli da im UNPROFOR ne treba i prebili čovjeka. Ovo sam čitala u "Slobodnoj Bosni", a o tome nam je pričao i profesor Kahteran. On nam je to tako slikovito opisao, da smo se slatko nasmijali. Sjetili smo se tada i svog djetinjstva, koje je proteklo u miru.

Na mir niko nije obraćao pažnju, kao što se ne obraća pažnja na bolesti dok smo zdravi. 

Moje djetinjstvo je bilo lijepo. Imala sam super društvo i lijepo smo se igrali, ali imala sam i ja "mušica". Možda sam se izdvajala od ostale djece po svojoj pretjeranoj sklonosti čitanju knjiga i pisanju dnevnika. Dnevnik sam u početku vodila samo preko zimskog i ljetnog raspusta jer nam je učiteljica to zadala. To sam tada radila preko volje, ali poslije sam spontano pisala dnevnik gotovo svakodnevno. Prenijet ću sada jedan strah, tako karakterističan za svu djecu. I zaključak koji slijedi je također takav. Prošlo je od tada devet godina i čini mi se kao da to  nisam bila ja, a u biti jesam. Ličnost stalno ostaje ista, a mijenjaju se samo neki stavovi i, neminovno, fizički izgled. U svakom slučaju, naša predstava o sebi stalno je ista.

Evo, dakle, spomenute bilješke koja je napisana 12. jula 1984. godine:

Danas sam išla kod zubara popraviti zub. Najteže mi je bilo kad mi je brusila. Zabolio me stomak od straha. Poslije sam uvidjela da nemam čega da se plašim.

Kad nešto porazmislim, pa ja tada nisam bila ni tako mala. Imala sam već deset godina. Joj, danas sam baš nešto kritična. I sada, u dvadesetoj godini, otkrivam kod sebe neke dječije navike i osobine pa kako onda mogu tvrditi da je dijete od deset godina veliko!?

Nego, da se ja ipak vratim u sadašnje vrijeme i probleme.

Nastava je završila juče. Ne mogu vjerovati da sam završila gimnaziju. Da je mir, sada bih već uveliko polagala prijemni ispit. No, u ovim uslovima našoj generaciji ne preostaje ništa drugo nego nadanje. Čudno, a svi znamo koliko je ono varljivo. Nešto nas mora održavati, jer bismo drukčije "otupjeli". Tako smo se upisali na pripremnu nastavu za prijemni ispit za Pedagošku akademiju koja bi uskoro trebala da se otvori u Bihaću. Nadala sam se da ću studirati u nekom većem gradu, ali šta je, tu je. Drugog izbora za sada nema. Šansa je tu i treba je iskoristiti.

Malo sam se u IV razredu zainteresirala za matematiku što je rezultiralo i peticama koje iz ovog predmeta ranije i nisam baš dobivala. Svjesna sam da nemam temelj, jer je nisam voljela vježbati, ali tome su doprinijele i česte promjene profesora. Upravo ovo posljednje nas je ponukalo da se prijavimo na pripremnu nastavu i bar malo upotpunimo nastale praznine. Na prijemnom ispitu će osim matematike biti i bosanski jezik kojeg volim i koji mi, za razliku od nje, ne predstavlja ni najmanji problem. Nadam se da ću položiti prijemni ispit. Istina, on je još daleko, ali već su me uhvatile "slatke brige".

Nema sumnje: da bismo ostvarili svoje želje, trebamo uložiti puno vremena i truda!